Samostalne izložbe (izbor)
1953. Zagreb, Društvo arhitekata, samostalna izložba u povodu 25-godišnjice rada;
1962. Beograd, Salon fotografije
1968. Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, Retrospektiva (više od 300 izložaka);
1969. Zagreb, Umjetnički paviljon, Umjetnost stećaka;
Ingelheim am Rhein, u okviru izložbe Jugoslavenski dani
Split, Galerija umjetnina
1972. Mannheim, Mannheimer Kunstverein,Tošo Dabac und sein Atelier
1975. Padova, Mostra fotografica ad invito: I grandi autori FIAP
1984. Milano, Centro San Fedele, Fotografie di Tošo Dabac
1988. Zagreb, Studio Fotocolor, Kolor fotografije Toše Dabca 1940-1941.
1992. Paris, La grande Halle de la Villette, Mois de la Photo Mitteleuropa Tošo Dabac:
une oeuvre de transition,
1994. Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb tridesetih godina
2002. Zagreb, Galerija Klovićevi dvori,Tošo Dabac fotograf
2003. Zagreb, Gradsko poglavarstvo,Tošo Dabac- Zagreb tridesetih
2007. Zagreb, Galerija Forum, Povijest Arhiva TD 1940 -2007, Tošo Dabac: Drugi pogled |
|
BIOGRAFIJA
Tošo Dabac je rođen18. svibnja u Novoj Rači kod Bjelovara. Osnovnu školu završio je u Rači, a potom pohađao Kraljevsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu te upisao studij prava na sveučilištu u Zagrebu. Prvi susret s fotografijom datira iz 1924. godine u Samoboru kod mlađeg školskog kolege Ivice Sudnika. Ranih tridesetih godina je radio za Fanamet film, nakon čijeg zatvaranja prelazi u zagrebačku podružnicu Metro Goldwyn Mayer gdje radi kao prevoditelj i osoba zadužena za odnose s javnošću i kao urednik časopisa Metro megafon te napušta studij prava. 1929. režira i vodi snimanje filma/skeča Vodica za kurajžu.
Prvi put je izlagao na izložbi fotografija amatera u Ivancu (1932.), malom mjestu u Hrvatskom zagorju čija fotogalerija već rane 1933. i 1934. godne izdaje hrvatsko izdanje međunarodnog mjesečnika za umjetničku fotografiju Die Galerie koji u to vrijeme izlazi na njemačkom, engleskom, danskom i talijanskom jeziku.
1932. godine je počeo raditi kao fotoreporter surađujući s Đurom Janekovićem.
Ranih tridesetih godina započinje ciklus spočetka izlagan pod naslovom Bijeda, a kasnije preimenovan u Ljudi s ulice (1933.- 1937.), po kojem je kao lirski kroničar zagrebačke ulične svakodnevice i do danas ostao najviše zapamćen.
Tek godinu dana nakon izložbe u Ivancu izlagao je na II međunarodnom fotografskom salonu u Pragu u društvu velikana fotografije poput Františeka Drtikola i Lászlóa Moholy- Nagyja, a potom i na antologijskom 2. međunarodnom salonu fotografije u Philadelphiji gdje izlaže uz bok umjetnika poput Margaret Bourke- White, Henri Cartier- Bressona, Lászla Moholy- Nagya, Paul Outerbridgea, na izložbi koje je autor kataloga znameniti Beaumont Newhall.
Godine 1937. izlaže u New Yorku, ponovno uz znamenite fotografe poput Edwarda Westona, Margaret Bourke-White itd., gdje osvaja diplomu za fotografiju Put na giljotinu, u San Franciscu (izlagali i Edward Steichen, Brassaï, Man Ray, Aleksandr Rodčenko, Ansel Adams...) te u Bostonu gdje je dobio nagradu za fotografiju Filozof života. 1937. i daljnje dvije godine uzastopce, u međunarodnoj konkurenciji mjesečnog fotografskog natječaja prestižnog američkog fotografskog časopisa Camera Craft osvojio je ukupno pet nagrada.
1940. godine Tošo Dabac atelier je preselio u Ilicu 17 gdje se i danas čuva cijela njegova fotografska ostavština.
Nakon II svjetskog rata postao je članom ULUH-a (Udruženje likovnih umjetnika Hrvatske). 1945. godine mjesec dana provodi snimajući po Istri, paralelno pišući zanimljiv dnevnik koji oslikava tadašnje poslijeratno stanje te iduće godine nastavlja snimati prirodne ljepote i kulturne spomenike duž Jadranske obale od Istre do Dubrovnika.
Sljedećih godina Dabac je postao suradnikom časopisa Jugoslavija, snimio ciklus srednjovjekovnih skulptura i freski, turističke lokalitete, dubrovačke ljetnikovce te počeo kao fotograf surađivati na izložbama i sajmovima jugoslavenske privrede u inostranstvu (1949. u Torontu, 1950. u Čikagu, 1958. u Moskvi i na EXPO-u u Bruxellesu)
1952. godine je izlagao na Svjetskoj izložbi u Luzernu, paralelno s fotografima Magnuma, Richardom Avedonom, Cecil Beatonom, Henri Cartier- Bressonom, Robertom Frankom, André Kertészom te sudjelovao na izložbama u Luxemburgu, Londonu, Amsterdamu, Beogradu ...
Godine 1960. je izlagao na međunarodnoj danas već kultnoj izložbi Das menschliche Antlitz Europas, gdje izlažu i Edward Steichen, Robert Capa, Werner Bischof, Brassaï itd., a 1965. ušao u izbor na svjetskoj izložbi Karla Paweka Was ist der Mensch? kojoj je predgovor napisao Heinrich Bőll.
Za fotografije stećaka 1967. godine je dobio godišnju nagradu Vladimir Nazor, a iste godine i godišnju nagradu za fotografiju i Povelju za životno djelo Fotosaveza Jugoslavije.
Surađivao je s brojnim svjetskim izdavačima poput: Thames and Hudson, Encyclopaedia Britannica, Alber Müller Verlag, Zürich, Hanns Reich Verlag, München i dr. Fotografije mu objavljuju domaća i inozemna enciklopedijska izdanja. Također je bio autorom ili koautorom velikog broja umjetničkih te monografija gradova i krajeva diljem Hrvatske i Jugoslavije.
Tošo Dabac bio je član nekoliko domaćih i međunarodnih ‘cehovskih’ udruga: od 1953. godine je aktivni član Photographic Society of America, počasni član Belgijskog kraljevskog fotografskog društva (CREPSA), nizozemskog salona FOKUS, te nosi naslov Hon. exc. FIAP (Međunarodna organizacija fotografa umjetnika).
Umro je 9. svibnja 1970. godine u Zagrebu.
Monografije (izbor):
1967. Oto Bihalji- Merin: Tošo Dabac, Foto-savez Jugoslavije, Beograd
1980. Radoslav Putar: Tošo Dabac, fotograf, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb
1994. Peter Knapp, Želimir Koščević: Tošo Dabac, Zagreb tridesetih godina, ATD, Zagreb
1943. Metropola Hrvata, naklada A. Velzek, Zagreb
1954. Augustinčić, Kultura, Zagreb
1958. Bakić, Naprijed, Zagreb
1959. Trogir, Jugoslavija, Beograd
1961. Zagreb, Matica Hrvatska, Zagreb
Ivan Meštrović, Matica Hrvatska, Zagreb
1962. Bogumilska skulptura, Jugoslavija, Beograd
1968. Augustinčić, Republika, Zagreb
1974. Krsto Hegedušić, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb |